NAPOMENA: Osvrt na utrku je poprilično dug, kao i sama utrka 🙂  Ipak, nadam se da će možda nekog motivirati ili ga barem dobro zabaviti.

Trenutak spoznaje

 

Točno se sjećam tog trenutka. Nisam mogao spavati, ustanem u 2:30 po noći,  sredina veljače. Padne mi na pamet poći na web stranice atletskog saveza da vidim ima li kakvog govora o Forrestu. Bez velikih očekivanja jer su prošle godine informacije došle poprilično kasno. I onda vidim: PH 100 Km – Passatore, Italija“. Passatore? Italija? 30.5.2015?!?! Krivo sam vidio, daj ponovo. Ne, sve sam dobro vidio. Pa gdje je taj Passatore? Kroz sjećanje mi zazvoni da sam lani pročitao kako su naše ultrašice Marija Vrajić i Veronika Jurišić pokorile Passatore, jedna vremenom ispod 8 sati, druga malo iznad.
Osjetim lagano olakšanje u želudcu, cure su bile brze, znači staza je ravna i dovoljno je hladno.

Nije dao vrag mira. Sada mi se spava još i manje. Google prijatelju stari reci ti meni gdje se nalazi taj Passatore u Italiji. Pravo pitanje je bilo tko je Passatore! Kaže Google talijanska verzija Robin Hood-a,  zaštitnik siromašnih (Passatore u prijevodu znači krijumčar). Super priča, ali gdje je utrka!? Ispostavilo se da je gospodin operirao po brdima Apenina na krijumčarskoj ruti Firenza – Faenza. Pa kako mogu napraviti ravnu stazu ako ide preko brda? Razina želučane kiseline opet raste, na stranicama otvaram altimetriju staze, grlo se steže, obljeva me hladan znoj. Sjetim se Stonskog maratona i odlazaka na WC u danima nakon toga. Jeli još uvijek spavam?

Ispostavilo se da nije bio san. Trenutak očaja nakratko je zamijenio trenutak ponosa što mala Hrvatska ima takve ultramaratonske veličine, a onda sam naletio na informaciju da je start utrke u 3 popodne po najvećoj vrućini, da su temperature na startu oko 23-25 stupnjeva, da bi na 50-tom km bile oko 10-11, pa onda opet na cilju oko 20 stupnjeva. Dosta mi je. Gasim sve i idem spavati. Uzalud.

altimetrija_passatore

 

Osojnik Hills

 

Zrno sumnje je posađeno. Jeli to uopće moguće, jeli to želim? Sjetim se prošle godine, svega što sam prolazio na tih 100 KM, padala je kiša ali bilo je ravno i hladno, početak svibnja u Zagrebu. Nakon tjedan dana razmišljanja pala je odluka – pokušati ću, ali neću si nimalo zamjeriti ako ne uspijem završiti. U tom periodu je u planu bio tapering prije maratona 1.3. Prekidam pripreme za maraton, odustajem od maratona i sve treninge prilagođavam brdima koja me čekaju i paklu asfalta. U idućih tri mjeseca ljudi na Osojniku su primjetili „onog što trči po zvizdanu“, a noge su itekako osjećale svaku uzbrdicu i nizbrdicu. Polovicom travnja asfalt i brda uzimaju svoj danak, a treninzi se svode na šetnjice, pokušavam odmarati. Tri tjedna malo trčim malo šepam, a onda 10. svibnja spektakl u Gradu, svi trče polumaraton, ludnica. Istrčim polumaraton tempom koji nisam ni blizu potrčao više od mjesec dana, noga boli, ali puno je bolje. Optimizam i nada se vraćaju, možda ipak nije sve izgubljeno. Do utrke samo lagani oporavak.

Par dana prije Đivo me obavještava da će on sam iz Dubrovnika krenuti autom u Firencu samo da bi me bodrio! Pa tko se onda smije žaliti! Nitko nema takve navijače.  Još jednom je nadmašio samog sebe. Osjetim olakšanje i mirnoću. U najgorem mogućem scenariju Đivo će biti tu. Sve će biti u redu. Ti samo trebaš trčati.

Noći besane

 

Nakon nekoliko dana nesanice pakujem se, ja i Ivana letimo za Zagreb, rano jutro nakon toga sa ostatkom ekipe iz Hrvatske putujemo za Firenzu 7 sati. U Zagrebu spavam samo par sati, u Firenzu stizemo kasno popodne, kupuju se stvari za utrku, od Firence ni F vidio nisam. Sedam sati sna (konačno!), ustajanje u 7, kavica. U 10 ujutro kuham pastu sa pomadorama, mom želudcu treba vremena. U 11:30 sastanak delegacije, posljednje upute i dogovori, i pravac Firenza. U 12:30 dolazimo po brojeve, stotine trkača po cesti se svlače, oblače, mažu, kemijski zahodi, trešti razglas, glazba, ljudi se smiju, prava fešta. Brojeve dobijamo u roku od par minuta i bježimo u hladovinu. Do starta je još 2 i pol sata, biti će vremena za sunčanje!

10882181_10152804427266300_7902838931629232514_n

Promovirao se i Ston Wall Marathon

Neki to vole vruće

 

Na startu 2500 trkača i trkačica svih profila. Pokušavam po izgledu zaključiti kakav je tko ultraš, ali znam da je to besmisleno jer pravila nema, nije bitno jeli netko ima stomak, ili 70 godina, ili izgleda kao da će ga vjetar otpuhati – na ovakvim utrkama sve je moguće. Uopće se ne trudim doći blizu startne ravnine iako imam preferencijalni broj, bit će vremena za dokazivanje kasnije. Pucanj oglašava start i svi su poletili kao da je start polumaratona, laktarenje i probijanje uskim ulicama Firenze dok turisti na užarenom asfaltu u čudu gledaju što se događa. Domaći navijači urlaju kao da je Italija igra u finalu SP-a u nogometu. Nema daška vjetra, suhi zrak i onda kao ekstra bonus nakon 3 km počinje uzbrdica. Ovo je ona manja što traje samo 15 km racionaliziram dok puls skače u nebesa a pluća se bore za zrak. Prestiže me staro i mlado, jure pored mene uzbrdo kao da imam olovo na nogama. Pa nisam ja od jučer, znam ja da ima onih što se vole zaletiti da mogu što prije odustati ali baš da su svi ovakve kamikaze? Crv sumnje mi ne daje mira, odlučim ubrzati, možda zanemarivo, ali na 18-km vrućina odozgo i odozdo unatoč konstantnom zalijevanju i redovnoj okrijepi mozak je pretvorila kašu i po glavi se javljaju sumnje ako se ovako nastavi da ću brzo kapitulirati.  Uz stazu su stotine navijača, cijele obitelji. Dai! Dai ragazzi! Bravissimo! Tko smije stati? Na stazu su poslije 30-tog km uspjeli doći i Đivo i Ivana u pratnji s autom. Duh je malo živnuo, sve je ipak u redu.

 

Zatišje pred buru

 

Srećom, nizbrdica, jedan oblak i malo šume u pravo vrijeme dali su predah od vrućine pa se druga uzbrdica nije činila kao nemoguća misija. I na moje čuđenje tih 17km uzbrdice je prošlo očekivano, bez većih iznenađenja i čini mi se lakše nego ona prva. Đivo i Ivana me svakih 5 km čekaju i bodre. Ali Đivo ne izlazi iz auta. Kasnije se ispostavilo da ga je tresla groznica i da je imao temperaturu, ali je svejedno vozio i nije odustajao cijelu utrku!

Odabrana strategija hodanje/trčanje po pulsu je bila dobra i ovako mi se čini da sam na kraju ipak pretekao više trkača. Na 40-om Km u susret mi dolazi naš doktor Pavao Vlahek na biciklu i pun je podrške i riječi ohrabrenja. Uvjerava me da mi ide dobro, a ja mu se još i uspijevam nasmijati za fotku. Hvala doktore! Nažalost obavještava me da je najbolji član naše delegacije odustao zbog povratka stare ozljede, da je Marija bila u krizi, da je i Lovelos Slovinac imao problema. Pitam se što onda mene tek čeka?!

11330954_10153347479178554_357472315_o

(C) by Pavao Vlahek

Na vrhu uzbrdice puls konačno pada, mijenjam majicu, ugodne osvježenje, 11 stupnjeva, maznem par Coca Cola, gel i polako nizbrdo. All systems up and running! Prolazno vrijeme iznad svih očekivanja, osjećaj dobar, noge bole ali tako i treba biti. Krećem polako nizbrdo, sjećanja na buđenje poslije silazaka sa Osojnika su još sviježa, na nizbrdici se poznaju junaci.

 

Kraljevstvo za konja!

 

I onda konačno užitak, lagani silazak nizbrdo, zalazak sunca, prekrasna priroda, nema civilizacije, trkači na stazi su sada već rijetkost, jedan ili dva daleko u daljini, vjetar. Bol je još uvijek tu, ali je puno lakše podnijeti. Na 66-om Km opet mi u susret dolazi doktor na biciklu i hrabri me, još samo malo više nego maraton! Počinjem osjećati da nema dovoljno „goriva“, znam da trebam nešto pojesti ali osjećam da je vrućina ranije napravila svoje, probava ne radi. Okus soli u ustima, osjećam da hrana jednostavno neće ići, usporim u nadi da će stvari doći na svoje.

Na sljedećoj okrepi uzimam samo vodu, napravim par stotina metara i povratim. Osjećam se potpuno nemoćno, „trčanje“ je sada samo instiktivna uvježbana akcija, tap-tap-tap, noga ispred noge i borba sa refleksom povraćanja. Đivo i Ivana me bodre, tješe, guraju. Ja nisam od velikih razgovora. Dovlačim se do okrepe, uzimam vodu i opet isti scenarij – par stotina metara i povraćanje. Trudim se ne gubiti previše vremena na stanicama, povraćati mogu i u putu. Hodam sve češće i češće, puls je sada zabrinjavajuće nizak, ako ne budem trčao prijeti mi pothlađivanje pa pokušavam trčati barem da mi puls dalje ne pada. Grčevi u nogama su neizdrživi, pokušavam ih ignorirati ali ne ide, vrućina je napravila svoje. I onda mi konačno na pamet padne jedna stvar od koje nisam dobio refleks povraćanja: Red Bull. Nastavljam prema Đivu i Ivani i pokušavam kao ranjeni pas zaurlati što mi treba, uspijem popiti i zadržati par gutljaja. Par kilometara, opet par gutljaja. Onda mi na pamet pada još jedna stvar. Jabuka. Na sljedećoj okrijepi uzimam dvije kriške jabuke i mozak konačno počinje raditi. Pokušavam se pribrati, nekako spokojno prihvatim činjenicu da sam na ultramaratonu i da je patnja sastavni element igre a ja se moram patiti još samo 20km. U biti sam sretan. Skoro je 23h, ali ljudi su još uvijek uz cestu, bodre, viču, navijaju. Roštilja se, pije, pleše, pjeva, sviraju bendovi. Trudim se svakom djetetu uz stazu dati „peticu“, tko zna možda jedan od njih jednog dana bude novi Giorgio Calcaterra. Kada sam se pomirio sa patnjom, a jabuka pokrenula mozak vidio sam da bi mi u relativno pravilnim periodima dolazilo loše, i jednostavno primjenio taktiku 100m hodanje / 400 trčanje što je bio pun pogodak. Ostali trkači su me počeli prestizati na veliko, ali trudio sam se ostati pozitivan i fokusirati se na cilj do samog kraja.

Malo mi za sriću triba

 

Tri kilometra prije cilja od Điva i Ivane uzimam majicu „Dubrovnik International Half Marathon“, neka se zna, i Dubrovnik trku imade! Ulazak u cilj, penzioneri sa pivicama sjede ispred kuća i navijaju, iz Faenze se u daljini čuje razglas, ljudi vrište, skaču, plješću. Vidim Ivanu i Điva, vidim cilj, usporavam. Jesam li prvi? Čemu ovakve reakcije publike? Spiker vrišti Croatia, ja poziram za fotku. Gotovo je!

Još samo pokupiti medalju i tri boce vina koje dobije svaki natjecatelj koji završi utrku. J

Nakon utrke osjećaji su pomiješani. Da mi je netko rekao ponudio vrijeme u kojem sam završio prije utrke bio bih zadovoljan, ali zbog osjećaja nemoći i gubitka kontrole u posljednjih 30km ostaje neugodan okus u ustima. Jeli moglo bolje? Gdje sam sve pogriješio? S druge strane i u takvim trenucima nisam podlegao očaju i ostvario sam rezultat iznad mojih očekivanja.

U svakom slučaju jedno nezaboravno iskustvo. Predivni ljudi, predivna atmosfera i utrka koja se pamti do kraja života.

11351492_908563742523727_5559655737616900863_n

Sa velikim sportasem, covjekom i zivom legendom Giorgio Calcaterrom u promociji Dubrovnik International Half Marathona!

 

 

Komentari

komentar(a)