Ovo nije tekst o tome kako istrčati maraton u vremenu ispod 4 sata, ovo nije tekst kako trenirati općenito za maraton, što jest, što čitat, itd. Ovaj je tekst nastao tako da su mi rekli, napiši nešto, iz tvoje perspektive, kako je to prvi put, dojmovi, utisci, a ja hm mislim, možda ok idem napisat par crta, nisam baš neki pisac, ali probat ću, evo – bilo mi je prvi put, odradio sam! Sad sam i to riješio. Kome se čita neka čita, ne snosim nikakvu odgovornost za to hoće li vas dojmiti tekst ili će vam biti dosadno i muka od toga. Čitate na vlastitu odgovornost, i da, s obzirom na naslov i sadržaj tekst nije za maloljetnike.
Odmah isto pomišljam, kako punoljetno napisati kakav je taj osjećaj kad se završi takvo nešto nakon toliko dugo maštanja, pa kakva je predigra, ima li nervoze, šta je s apetitom, što se događa iza samog čina, želiš li još, jesi nervozan, što ti je …. ok, ok, pišem, evo pišem. Želim još. Tko ne želi još, kad je bomba dobro, zar ne?
Što mogu reći, ma tko može išta reći. Kako za sve, tako i za mene, prvi put je bilo kao onaj prvi put, nepoznata situacija, koliko trebam jako da idem ne znam, koliko duboko ne znam, koliko često isto ne znam, ono u biti nemam pojma, idem prema uputama, malo sam trenirao sam, malo sam čitao, gledao slike. Neko mi je rekao tamo negdje onu staru, dvaput je dvaput, pa se i ja već veselio tome da će nakon prvog puta valjda i tako biti uskoro meni i u ovome iskustvu, da mi neće past elan, da će prvi proći uredu, pa nakon dva put, bit će triput pa četiri možda, valjda, zašto samo dva put jeli? Ali prvi se pamti najbolje – prva maratonska utrka gdje gubiš svoju „maratonsku“ nevinost! Polumaraton je polumaraton, i to je veliki izazov, velika utrka, ali kad jednu od 42K odradiš onda si ušao – cijeli u nju, odradio si poso brate, muško si! A želim još!
No, idemo ipak probati ispočetka napisat kako treba barem dio teksta! Sama utrka kao utrka je bila super organizirana, vidjelo se iskustvo organizatora „iz aviona“. 10.000 i više ljudi na Kongresnom Trgu, žarke boje, oprema ultima moda a i oprema iz 50-tih, i oprema iz budućnosti, sve na jednom mjestu; svi izmiješani, stari mladi srednji veliki mali crni bijeli žuti, žene muškarci, lijepi ružni debeli mršavi, ali tisuće sportskih duša a samo jedan START! Kenijci u prvoj liniji, poletiše kao rakete, i nekolicina nekih nadobudnih da će ih moći pratiti, dok su ostali hvatali svoj pace i gledali na sat jeli hvata ritam, koordinate, brzinu, vjetar, zvijezde, kalorije i sve šta danas ti satovi ne hvataju za nas trkače – ludilo.
Ja sam ga srezao na otkucaje 140-145 prvih 15-20min zagrijavanja odmah nakon start-a, kao što mi je Jakša rekao, da ne izlijećem kao mahnit odmah, da se ne pravim Kenijac zaključim! Jakša Diklić, inače moj coach, koji mi je pomogao u pripremama za maraton, bez njega ne bih uspio ovaj maraton ugodno završiti vjerujte mi – jer sam od nula kilometara dnevno do ovih 42k dogurao u tih nekih dvije godine – step by step, iz kauča (ili bolje reći iz restorana) na traku, s trake na igralište, s igrališta na cestu.
Kilaža sa 98 na tih 78 na dan same utrke 42K u 42-oj godini života, i bilo je vrijeme – matori! No da se vratimo na osnovicu – 42K, i tako ja negdje nakon prvih 4-5K trčanja odlučim pojačati malo, osjećam se spreman da ubacim u veću brzinu. I krenulo je, lagano u petu brzinu, ono ekonomski idemo, plan je bio sve tako do 37-mog kilometra držat isti tempo više manje, otkucaji oko 150. Neki su me prelazili neke sam ja prelazio ali većina ih je do 21-og kilometra mene, jer su to bili trkači polumaratona i ganjali su se tko će prije, polumaraton se trči jače i brže, dinamičnije – prošao sam to, super je.
Kad sam vidio znak 21k lijevo a 42K desno i kad sam vidio da ta velika masa trkača koja me i dalje prelazi u biti je masa trkača polumaratona a da samo nas par kap po kap ide na desno, u smjeru 42k, malo sam se smrznuo i malo veselio, na pola sam tek, većina već svršava utrku, a ja imam još posla – u biti nisam znao šta mi se događa u tom momentu, flash lagani. Nikad dosad nisam išao na jednoj utrci iznad 21k, šta je tamo iza ne znam. Hoće li mi tijelo izdržat, može li mozak to kontrolirati, valjda hoće. Nema mi natrag pa što drugo preostaje nego naprijed još toliko.
Drži ritam, sve će bit ok, kaže Jakša, kaže knjiga, kaže časopis, kaže video, svatko kaže ali nije to isto kao kad ti, tvoje teniske i cesta ispod tebe pređete taj 21k/42K moment na prvoj utrci nitko ti ne kaže šta onda osjećaš, nitko i ne može, svatko ima svoje momente specifične u 42K – gledam ispred, bye bye centru Ljubljane, polu pusta cesta u smjeru 42K tu i tamo navijači iz susjedstva Hvala hvala, pokoja bakica izađe s metlom pomest malo i viče „Bravo Bravo“, ti vičeš „Hvala hvala“, neko s pivom prije ručka s prozora mahne ti opet „Hvala hvala“, tip pere auto na cesti dok ti mahnito trčiš – „Hvala hvala“ – on samo gleda koji ti je. Tamo i netko vodi neke pse u šetnju – „ne Hvala“, pa i neka obitelj s djecom dodaju ti vodu dobrovoljno a druga djeca te polu mrsko gledaju jer si im oduzeo igranje tog jutra na PS4 ili Xbox-u – samo što ti još onim srednjim prstom ne mahnu „Bravo care. Hvala ti Care za ovo (mrš u…)“.
In soma – glavna navijačka pozitivna rulja je ostala tamo na ruti 21, nas na ruti 42K nitko ne šljivi više manje, odmetnici, slučajni smo prolaznici njihovim blokiranim ulicama, naravno da te svi većinom malo pasivno gledaju tamo, i ja ne bi bio sretan ali eto mi smo maratonci taj dan bili u prednosti, i imamo formalno na raspolaganju 5h tog dana cijele Ljubljane skoro, pa nije Tito to imao kad pogledaš.
Svaka pohvala organizaciji, učinili su pravi posao s tim. Fino opet ono ostaje fino, svakih 5 kilometara te počaste s vodom, izotoničnim napitkom, banane komadi, mandarini…prava gozba a ti samo protutnjiš tim stolovima i više manje sve pometeš, šaku banana, šaku mandarina, vodu, izotonik. Sve ingolaš u sebe , pola proliješ, i njih proliješ, pola ti ispadne, nagaziš na lokvu tko zna čega, nečiji poluprazni gel, nečiji broj na podu, isprskaš se cijeli svim i svačim, ali šta ima veze, ideš dalje, voziš dalje, samo si malo usporio, tih 10 sekundi ubacio u nižu bez gasa, ali vraćaš u petu i lagano gas i to je to, vrti opet na 150 otkucaja i vrti i samo vrti i ne puštaj…. i gledam tako kilometri prolaze 25, 26….29, 30, 31, i dolazi kroz maglu ga vidim uskoro onaj famozni 35-ti kilometar gdje se ili pada ili leti, gdje se gubi sve ili dobivaš sve….
Uzmem zadnju ozbiljnu turu vode, ovaj put ne prolijem ništa, i jedan gel koji mi je ostao, i krenem opet, i tad na 36-tom kilometru mali grč u lijevom listu, i stiska jače ali ne previše, ja trčim dalje i mislim eto ti ga kao prema knjizi, i svi su rekli, i Jakša, i knjiga, i video, i časopis, i da je tu i neki „zid“ obično na tom kilometru u kojeg „lupneš“ ako nisi se dobro pripremio tj. ako nisi se pazio tijekom svih pretrčanih kilometara. Trkači neki stali, neki hodaju, neki cotaju. Drugi trče sa mnom, uz mene, ispred i iza mene. Nema zidova, nema grčeva, pa vidim idem ja i dalje naprijed, MOŽE SE, super, a i mislim se „E neće me ništa više zaustavit!“.
Ubacim ja opet u petu ali ovaj put dodao malo ekstra gasa i otkucaje pojačao na 160 i tako do Tromostovlja oko kilometar prije cilja. Tu je već rulja bila ozbiljna, nije za zezat se, transparenti, navijači, bubnjevi, baloni, zastave, trube, djeca, narod navija, super, ne gledam više ništa drugo nego sam kako što prije do cilja, prolazim neke sporije i dalje, ulazim u cilj – ulaziš u cilj frajeru a, a otprilike sat i pol kasnije nego što je prvi Kenijac uletio i njegova rulja, i već vjerojatno slavi s ekipom u jacuzziu na vrhu hotela s pokalom, bollingerom i eurima svugdje, i prijateljicama, eh, da sigurno da bi gledali lokalni folklor u živo u organizaciji kulturnog društva kako da ne! Koji su to trkači – lovci na maratonske glave (čitaj: eure)…. a ja s rukama u zraku, pobjednički, prolazim napokon cilj, drama (ali drama samo za mene), rezultat 3:42. Gotovo je. Za danas dosta.
Mokar kao voda, presvučem se, istegnem malo noge, kava, tiramisu, mineralna, banana, magnezij, trpam u sebe šta god mi je pri ruci…feeling super – vatromet endorfina! Family je tu, svi se radujemo što je gotovo. Pravac hotel i bazen, kao Kenijac, samo skoro dvije ure kasnije, bez pokala, bez eura, bez “folklora” – ali društvo je moje bolje i zadovoljstvo jedno neopisivo. Izgubio sam svoju „maratonsku“ nevinost, spektakularno je bilo – ovaj put, bilo je do jaja! Obavio sam sve do kraja. Nego, kada ćemo opet?
