Forrest Gump: Joško Pulić

Draga M,

Pitala si me “Što ti prolazi kroz glavu dok trčiš polumaraton?

Od početka moje trkačke “karijere”, bio sam spreman na bol i mučenje. Zvuči psihopatski i poremećeno? Istina – ima tu i takvih elemenata. Krenuo sam trčati da bih doživio nešto u sebi, makar i neizdrživu bol, nekakav osjećaj, da bih si ispunio dan u mjestu gdje sam se doselio, gdje nikoga nisam znao, gdje nikad prije nisam bio, i da bih si psihu održao živom. Ako ju ne ubijem mukom trčanja 😛

Pošto sam ranije, u svome pred-trkačkom životu, bio sklon periodima “crnjaka” gdje bih sasvim sigurno proživljavao i neke boli u svojoj psihi radi razno-raznih razloga (najčešće vrlo glupih i koji su bili plod nezrelosti), odlučio sam da ću, ako već imam trpjeti bol, raditi to na prihvatljiviji način, da iz toga na koncu svega izađe nešto i pozitivno, ako je ikako moguće.

josh_razmisljanje_ovid

Od prvih treninga ili onoga što bi se moglo zvati treningom bio sam siguran da sam na poznatom terenu BOLI i MUKE. Ono što je bilo dobro jest da sam od početka vjerovao u neki viši cilj do kojega ću doći kroz tu muku. Tada sam vjerovao da treniram i trčim samo da se spremim na jednu utrku koju ću otrčati sa prijateljem, koji bi došao u to mjesto, daleko od Dubrovnika, da to zajedno odradimo. To mi je bila misao vodilja, i tek sad vidim koliko je bitno imati takvo nešto, što te drži u pokretu….u smislu: “ne smijem stati, ne smijem zeznuti S. koji dolazi, obećao sam da hoću…

Naravno, kao motivaciju mogu pomoći i različite grupe podrške, npr. škole trčanja, gdje si u istome “sosu” sa više ljudi, i onda se to lakše podnosi u grupi, kroz smijeh i zezanciju.

Sasvim sigurno, situacije za sam krenuti u ovakvo nešto kao što je sustavan trening sa ciljem rezultata – ili si pozitivan sportski luđak (što je uglavnom pohvalno) ili stvarno nemaš što za izgubiti, doslovno ništa, pa ni život, i onda na ovakav način si gradiš izlaz iz svega onoga što te muči, tvoje crne strane, bježiš od maloga Darth Vadera koji ti sjedi na ramenu, cool darkera iz kluba Jabuka, i zove te na “dark side“.

josh3Što se same utrke polumaratona (21 km) tiče, a odradio sam ih 4, kroz glavu prolazi koloplet emocija: od uzbuđenja prije početka zbog gomile ljudi, snalaženja u tome nekontroliranome šarenome valu koji te nosi sa starta, do očaja i želje za trenutačnim prestankom muke, pa i po cijenu, grozno je to za reći, i smrti.

Svaki početak doživljavam vrlo emotivno, prvenstveno jer znam koliko rada stoji iza toga dana, toga nastupa, znam što sam sve prošao da budem tu. Sjetim se svih ljudi koje volim, živih i mrtvih. Sjetim se onih najbitnijih s posebnom nježnošču. Sjetim se svih ljudi koji su utjecali na mene. Sjetim se svih “bezimenih” koji su me na nekakav način zadužili, neovisno radi li se o braniteljima, nekim mojim precima, sjetim se svih koji su na neki način jadni i tužni ili napušteni i kojima bi trebalo donijeti neku sreću. Za svih njih ja trčim. Iskreno to kažem, bez imalo patetike. Imam osjećaj kao da bih nekoga mogao uveseliti. Možda potpuno iluzorno, ali imam takav osjećaj. Valjda je tu taj neki neotkriveni besmisao trčanja, čiji je najveći propovjednik dragi Forrest G. Jednostavno, osjećaš da radiš nešto iskreno dobro i pozitivno, i to radiš ne samo radi sebe, nego radi svemira i univerzalnoga dobra? Zakomplicirao sam, kao obično, jelda? Znam. Sorry.

Ono što sam ja osobno naučio kroz utrke i ovaj svoj kratki staž jest da moraš:

  • biti samopouzdan, jer samo ti znaš kako si trenirao, što si trenirao, koji tempo imaš u nogama, što si jeo zadnjih dana, koliko si spavao
  • biti kontroliran, ne dopustiti da te “ponese” euforija bržih trkača na početku, kako ne bi izgorio već na 7. kilometru
  • ne odustajati na prvim preprekama i krizama, koje počinju, meni, oko 10-tog kilometra polumaratona
  • uvijek treba i uživati u pažnji ljudi sa strane koji ti plješću, i uvijek im se treba zahvaliti na podršci
  • ovisno o tvojoj spremi, ne smijes imati straha ubrzati, ako znaš da si to radio na treningu i da si to možeš priuštiti, budući da se često dogodi situacija da ti je žao na kraju utrke, “zašto nisam ubrzao?”, kada osjetiš da još imaš force, iako je kraj. No, to je škola gdje upoznaješ svoju psihu i tijelo.

Krize, to te vjerojatno zanima?

Manifestiraju se u klasičnom formatu:

  • sve me boli, moram stati!
  • đe je više taj okret, da se bar više nešto počne događati!
  • kako ovi kenijci ovako lagano trče, a ja se tu mukom mučim čini mi se već satima, zašto ja ovo radim?
  • jeli meni ovo potrebno, ova bol, što me to goni naprijed, zašto jednostavno ne stanem upravo sad, za 10 koraka?
  • tek je 8. kilometar, a ja sam već mrtav? što će biti na petnaestome…ajde radije stani odmah, odmori malo!
  • pogledaj, svi oko tebe su brži, oni ubrzavaju, a ti usporavaš, ma ništa ti ne valja sprema, stani i odustani, bar te neće ništa boljeti
  • zar ne vidiš da si spor i trom, loše si tempirao treninge, samo se vučeš, ajde stani radije  itd.

Pain-is-inevitable-suffering-is-optional

Njih pobjeđuješ razgovorom sa samim sobom, u stilu:

  • Ajde, još malo. Pogledaj kako ti je lijepo, držiš tempo, trčiš kroz centar grada.
  • Vidi, neki su navijači sa strane, ljudi plješću – lijepo bi bilo da im kazeš hvala.
  • Vidi, zgodna cura u super kompletiću je ispred – šteta što je prebrza, ali čekamo iduću 🙂
  • Da, sve me boli, ali uzeti ću malo vode, to će mi odmaknuti misli sa bola.
  • Gubim snagu? Da, možda je bolje da uzmem neku čokoladicu.
  • Čovjek u žutoj majici ispred tebe – a da ga probam stići i prestići? Ajde, idem probati, to će biti moj uspjeh. Hrabro!

Često u utrci misliš i na ljude, koji te vesele, koji te rastužuju, općenito – na ljude. Najčešće one koje si i nedavno vidio i čuo. Bitno je samo otkloniti misli sa boli, sa spoznaje da do cilja ima još jako puno.

Koncentracija na izmjenu koraka i na disanje je ključna – to ti je kao da u auto dolijevaš gorivo, ono će ići i raditi, kao i čovjek, pod uvjetom da je prošao trening.
Mala je zamka u tome da moraš paziti na disanje i korak, ali ne smiješ misliti na signale koje ti javlja cijelo tijelo, jer te ta bol može tako srediti u glavi, da zanemariš sve ostalo što je pozitivno, poput koraka ili disanja ili uspravnoga držanja tijela.

Radi se o tankoj liniji balansiranja između dobroga i lošega što dolazi do tvoga mozga. Treba paziti koje informacije i kako procesuiraš, da bude optimalna kombinacija za tvoj konačni rezultat.

Jesam li ti sve rekao?
A sigurno nijesam, govorio sam iz svoje kratke trkačke povijesti, ima sigurno onih koji bi to sadržajnije i kvalitetnije od mene zapisali, čisto jer imaju više iskustva.

Ono što me veseli jest osjećaj kad sve završi, kad si fizički slomljen, ali psihički slobodan, sve ti je “ravno” i surfaš na valu “runner’s high-a“.

Kao i kod cure ili dečka koji ti se sviđa, sve ti se svodi na kemiju, ili je ima ili je nema.
Trčanje stimulira lučenje legalnih droga u tvome mozgu: endorfina, adrenalina, serotonina, DOPamina – jednom kad se zakačiš na njih, nema prestanka.  😉
Osim ako zglobovi, tetive, srčeko ne kažu “no no”  😉

Bokić.

Komentari

komentar(a)