Forrest Gump: Joško Pulić

Ovogodišnji Zagreb polumaraton se održavao 12. listopada 2014., nedjelja.
Autor teksta se trkački počeo pripremati za isti 13. rujna 2014., čisto da Vam dam do znanja s kakvim neodgovornim kampanjcem i “uzorom koji to nije” imate posla, tako da ovaj tekst uzmete sa popriličnom dozom opreza, kredita i upitnika.

No, nakon ovoga polu – katastrofičnoga uvoda sa otvorenom namjerom da posumnjate u moje reference za pisanje teksta o trčanju, treba reći da sam ljeto proveo nabijajući kondiciju plivanjem na duže dionice u Poreču, a zadnje trčanje sam imao polovinom lipnja, i to 4 treninga, nakon duže pauze od ranoga proljeća.
Sve u svemu, ako i dalje želite čitati ovaj tekst – svaka Vam čast na upornosti 🙂 (i još savjet da ipak pripazite od koga uzimate savjete, jer me zabrinjavate 😛 )
Uglavnom, tijekom rujna i početkom listopada 2014. učinio sam nekih 13 ili 14 treninga, kombinaciju dužinskih i intervalnih (sa eksplozivnim dionicama / laganim – laganim joggingom), te lagani tapering (smirivanje) nekih 6 dana pred utrku.

Na početku samo mala reminiscencija na 2013. polumaraton, i razlog zašto me ova trka osvojila.
Kao građanin i Hrvat JP volim taj grad skoro podjednako kao i Dubrovnik. Đir centrom, kafa na Cvjetnome, pogled s Gornjeg grada, đir preko Jaruna, đir Jurišićevom prema Trgu žrtava fašizma, đir Maksimirskom…Maksimir….sve neka mjesta koja nosim u srcu. I sad povežite te dojmove sa trčanjem.

Te 2013. sam odradio svoj prvi polumaraton, “Popolana” u Rovinju krajem travnja, zatim najbregovitiji hrvatski polumaraton u Jastrebarskom (ako volite svoja koljena i kukove, ne sugeriram ga baš, ako vam tehnika nije na zavidnom nivou, što moja nije 🙂 ) 19/5…i onda je došla pauza. Tijekom vrlo stresnoga kolovoza 2013., budući da radim u operativnom hotelijerstvu, vratio sam se trčanju, iz jednostavnoga razloga što mi je trebao ispušni ventil od svih negativnosti koje se nakupe, te sam se odlučio spraviti za Zagrebački half u listopadu.

josh_zg_half3

Photo by 3sporta (mh)

Nakon dvadesetak treninga kroz kolovoz i rujan, osjećao sam se da imam tu daljinu u nogama, mada su svi treninzi koje sam radio većinom bili laganim ritomom, jogging, po 10 km, bez nekih jakih dionica. Jednostavno, tako mi je tad odgovaralo, jer se nisam želio forsirati, uz sve presinge koje sam imao na radnome mjestu. Želio sam trčati jer me opušta.

Ovo je dio teksta koji se odnosi na stazu i ugođaj halfa u Zagrebu, tako da je primjenjiv i za 2013. i 2014. 🙂

Sami dolazak u Zagreb iz drugoga grada, sa ciljem da ideš obaviti nešto “važno”, bar u svojoj glavi i za sebe, je grandiozan događaj. OK, ima tu i Ivica Kičmanović kompleksa, ali ne sramimo se toga. Subotnje preuzimanje startnih brojeva i vrećica sa darovima organizatora, pregledavanje štandova sa ponudama trkačkog pribora, fotografiranje, gledanje kako se postavlja “stage” odakle će se pratiti trka, zatim postavljanje onih ograda koji štite stazu preko Trga i do Robne kuće Nama i u Jurišićevu ulicu….nabija se atmosfera u tebi, spreman si dati sve od sebe.

Kad opali startni pištolj i kad se šareni val pokrene prema Jurišićevoj, stotine aparata okida sa strane, osjećaš se u najmanju ruku kao da si u finalu Olimpijskih igara, a ne da si običan rekreativac koji trči iz čistoga gušta. Dobiješ na važnosti kad pogledaš oko sebe sve te divne zgrade, tu širinu Trga, Bana koji ti maše sabljom….

Gužva je prvih kilometar ili dva, Kenijci su obično već na petome kilometru :), i onda si počinješ graditi svoju utrku, ovisno o strategiji koju imaš u glavi i nogama. Martićeva, pa Bauerova, već hvataš svoj pravac, izlaziš na širinu Maksimirske i počinješ si diktirati tempo kojega možeš držati, ili se bar nadaš, sve do okretišta polumaratona na Poljanicama, na kraju Avenije Dubrava, cca 8 km od starta.

Atmosfera na stazi je super do polovine Maksimirske, kada nastupa tišina i na scenu izlaze Demoni unutrašnjih glasova, s kojima ćaskaš dok držiš tempo koraka i disanja. Prema mome iskustvu, tu nastaje neki filter među trkačima polumaratoncima, neđe oko 7 – 12 km utrke, tu vidiš imaš li neki rezultat u nogama ili ti je bitno utrku samo završiti.
2013. godine sam previše brzao, tako da sam imao problema sa Ahilovom tetivom lijeve noge od 8. km, usporio sam do 11toga, srećom, smirilo se i bez problema sam završio. Ove godine sam dozirao snagu, nisam “poletio” prvih 5 km, nego sam držao jedan ujednačen tempo, iz čega sam na kraju i profitirao.

josh_zg_half2

Photo by 3sporta (mh)

Po meni najbolji osjećaj tijekom utrke nastaje kad se vraćaš iz Dubrave i vidiš kraj Maksimirske, tj. kad se približavaš centru, znaš da je to momenat kad ideš kraju, i da je vrijeme da daš sve od sebe, nema više kalkuliranja. To je obično i momenat kad uzmeš nešto za pojesti, neku čokoladicu, ili progutati neki energetski gel.
Osjećaj kad iz mraka Jurišićeve uletiš na širinu Trga je neopisiv, posebno ako ima navijača uz stazu, koji vrište – to je osjećaj radi kojega se vraćam Zagrebu. Posebno ako je uz stazu netko koga znaš i tko ti viče ime.

Ilica, zadnje iskušenje – tu kreću pitanja poput:: “pa đe je više to križanje sa Selskom? Zar je ova Ilica stvarno tako duga?” 🙂
No svejedno, uživaš u trku kroz centar, javiš se Andriji Kačiću Miošiću, pozdraviš Britanski trg, crkvu sv. Blaža / Vlaha u Primorskoj ulici, pozdraviš zelenilo Trga republike Austrije, poviriš izlog butige od bicikala, još malo, još malo, i eto ti Črnomerca u vidiku, a ti si na izmaku snaga. Na okretu ti ekipa viče: “Ajmo još malo, ali ta zadnja 3 kilomentra nikako da prođu. Fantastičan osjećaj nastaje u tebi, goniš se: “ajde, ajde, ajde, umri, umri, ali nećeš stati, pizdo konavoska! 🙂 ”

josh_zg_half1

Photo by 3sporta (mh)

Na povratku misliš kako samo želiš stati, vidiš zvonike katedrale, još malo….koncentracija publike je sve gušća, ljudi vrište, i ulijećeš na Trg, osvojio si Olimp, na vrhu si svijeta, “buba” te adrenalin ko’ najskuplja kolumbijska prerađevina. U ciljnoj crti ti stavljaju medalju oko vrata, no ne mariš za išta, lice ti je izobličeno i zgrčeno, ali neđe duboko unutra si sretan, i želiš zagrliti svijet, posebno AKO te veseli pogled na sat / semafor koji kaže da si uspio u svome naumu.

U cilju preživljavaš uz par litara vode, nasjeckane banane i narančine, vraćaš se ponovno bivanju kao ljudsko čeljade, javljaš se ako imaš nekoga poznatoga, općenito, kao da plutaš – tlo je vrlo mekano pod tvojim iscrpljenim nogama.

Zagreb 2014. je održan po vrlo vrućem vremenu, temperatura je išla i do 28 stupnjeva, moram priznati da su okrepne stanice bile dosta rijetke i sigurno je da bi trebalo da ih bude više.

Uglavnom, Zagreb će uvijek biti u mome srcu, vjerojatno ću taj half trčati onoliko dugo koliko budem uopće trčao.

josh_zg_half4

Photo by 3sporta (mh)

Nakon 4 half marathona, možda je vrijeme za probati nešto drugo, samo je pitanje koliko će se ovaj Vaš autor teksta – kampanjac motivirati, odnosno što će život donijeti.
Plan je odraditi bar 1 marathon u životu, puna 42 km, te obavezno prvi dubrovački half marathon 10/5/2015…..

Što će biti, ne znam. Hvala svima koji su me podržavali do sad. Hvala Bogu na zdravlju i zamolba da mi još malo poživi kukove i srce, da mogu ostvariti zacrtano, što se trčanja tiče.

Trčanje je muka. Ali i gušt kad završiš ono što si naumio. Posebno zagrebački half, kojega ću uvijek smatrati svojim.

Komentari

komentar(a)